Iz Ravene smo krenuli točno u ponoć po najvišoj vodi. Ne znam kako je protekao put jer sam spavao, vjerojatno iscrpljen događajima prošlih dana. Probudio sam se taman da promatram ulazak u Veneciju, u zoru. Doživljaj za pamćenje koji je naš Zlaja toliko želio doživjeti ali more mu nije dalo. Drugi put.Pronašli smo svoje mjesto na elitnom dijelu obale na Riva dei 7 martiri. Pored nas jahte, jahturine i da bi apsurd bio veći La Fenice, 22 metarska jedrilica, tamo je bila najmanji brod.

U 13 sati, u elitnom klubu venecijanskih jedriličara, na samom San Marcu, čuvenoj Compagnia della vela imali smo mali prijem zajedno s našim domaćinima te s našim pokroviteljem županom Jakovčićem i njegovim talijanskim kolegama. Čaša vina, malo pašte i malo govorancije u svečarskom duhu nakon čega smo krenuli u obilazak Venecije tj. tipičnih mjesta poznatih po Malvaziji kojih ima preko 10. Pula nema za sada ni jednu ulicu zvanu po malvaziji što bi baš mi mogli promijeniti.

Večer je bila šlag na kraju. Zamislite gostionicu u Veneciji u kojoj nema turista, gazda svira gitaru i pjeva, kuhari pjevaju, konobarica pjeva Minu, a hrana je savršena. Pa tako sve do 24,30 kada smo se uputili na brod. Neki do garaže i cestom do Pule. Povratak u Pulu. Zapuhalo je jugo.

POGLEDAJTE NOVE SLIKE U GALERIJI
Sada smo u Marina di Ravena i čekamo isplovljivanje do Venecije. Mislim da se skoro svi radujemo kraju i susretu s obiteljima. E jesam se raznježio. Gdje nam je sad � ime da nam opet pusti onu: neću više na more..